33. obljetnica stradanja Siniše Glavaševića – Simbola hrvatskog ratnog novinarstva

Na današnji dan, 20. studenoga 1991., u masovnoj grobnici na Ovčari svoj je život tragično izgubio Siniša Glavašević, hrvatski novinar, knjižničar, publicist, prozaik i ratni izvjestitelj.

Rođen 4. studenoga 1960. u Vukovaru, Siniša Glavašević ostavio je neizbrisiv trag kao simbol hrvatskog ratnog novinarstva i heroj Domovinskog rata. Posmrtno je 2011. godine odlikovan najvišim državnim odličjem za junaštvo.

Svoje školovanje započeo je u rodnom Vukovaru, a nastavio na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gde je diplomirao komparativnu književnost i bibliotekarstvo. U najtežim danima za svoj grad, tijekom Domovinskog rata, bio je urednik Hrvatskog radija Vukovar te ratni izvjestitelj koji je svojim izvješćima prenosio istinu o patnjama Vukovara.

Nakon pada Vukovara, Glavašević je odveden iz vukovarske bolnice, nakon čega mu se gubi svaki trag. Tek 1997. godine, njegovi su posmrtni ostaci ekshumirani i identificirani.

Njegove priče, među kojima su najpoznatije “Priča o gradu” i “Optužnica”, i danas odzvanjaju Vukovarom, svjedočeći o strahotama rata, ali i o ljudskosti, hrabrosti i ljubavi prema domovini.

Danas, na obljetnicu njegove smrti, prisjećamo se Siniše Glavaševića s dubokim poštovanjem, odajući počast njegovoj hrabrosti i nepokolebljivom duhu. Neka njegova žrtva i riječi nikada ne budu zaboravljeni.

„Priča o gradu“

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj.

Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?

Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni sjene nema?

Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti.
A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi!